U životu postoji posebno nevidljivo pravilo da se sve ono što je započeto jednoga dana, prije ili kasnije, mora i završiti. A to i nije neka radost. Ništa ne dolazi u pravo vrijeme, život nam ništa ne daje u onom trenutku kada smo spremni. Zbog toga nereda, zbog toga kašnjenja dugotrajne su naše boli. Mislimo da se netko poigrava s nama.

No jednoga dana ipak primijetimo da u svemu postoji čudesan red i poredak... Dvoje se ljudi susretne u pravom trenutku, ni dan prije ni dan poslije... Tek kada su spremni, i to ne prema svojim sklonostima ili strastima, već prema nalogu nekoga nesavladivoga kozmičkog pravila, baš kao što se i nebeska tijela susreću u beskonačnom prostoru i vremenu, točno u jednoj sekundi, i to u sekundi koja je samo njihova u tom beskraju prostora i unutar svih tih milijardi godina.

A ti, zapravo, nisi istinski željela tu ljubav. Nije dovoljno samo nekoga voljeti. Mora se voljeti tako da ni kradljivac, ni tuđa namjera, ni zakon, pa bio on Božji ili svjetovni, baš nitko i ništa ne može protiv te ljubavi. Nismo se voljeli dovoljno hrabro... u tome je bila naša nesreća. A to je već tvoj grijeh, jer je muška hrabrost u ljubavi tek neznatna.

Ljubav je, zapravo, vaše djelo. Samo ste u tome nedostižne. Ti si tu negdje pokleknula, a s tobom je palo sve što je moglo biti, što je bila tvoja dužnost, tvoja zadaća, smisao života. I nisu muškarci odgovorni za ljubav. Voljeti treba hrabro.

A ti si učinila najgore što žena može učiniti: uvrijedila si se, ustuknula i pobjegla.

«Nesretne ljubavi ne prolaze»

***


Beatrice je vješto satkala mrežu predivnih riječi smatrajući dostojanstvenim uputiti ih Predstojnici.
Ta, ipak je ona bila gotovo Kraljevskog roda.

Rebecca, njihova predstojnica nikad nije simpatizirala Beatricinu hladnoću, pa ipak njeno lice kao isklesano iz mramora to nikada nije odalo. Blago joj se nasmiješila odmjeravajući njenu teatralnu crno bijelu haljinu I venecijansku masku ispod koje su se sjajile oči zelene poput najsjajnijih smaragda. Slap duge kovrčave ugleno crne kose prekrivao je ogoljena blijeda ramena, a kao što se Rebecci dalo još ranije te večeri naslutiti usne su joj bile našminkane krvavo crvenim ružem.

Beatrice je pak, svoj govor održala prilično brzo ne dajući preveliku važnost izgovorenim riječima koje je nekoliko sati prije zabave uvježbavala pred ogledalom kako bI uveličala svoju predstojnicu.

Po završetku govora dopustila je malenom osmjehu da jo j zatitra na usnama, ali jedini razlog te rijetke pojave nije bio ni govor ni predstojnica već zakrabuljena crna prilika koja je šmugnula pokraj glavnih vrata.

Blago se naklonila nedopuštajući žurbi da umanji njeno dostojanstvo ili veličanstvenost I polaganim korakom krenula prema vratima. Kad je bila sasvim sigurna da ju nitko nije slijedio progovorila je :

“ Krv nije voda!” – njen glas pronio se okruglom prostorijom u koju je zašla I odbio od prekrasno oslikane kupole koja ju je natkrivala.

“ Voda nije krv.” – šapat joj je došao s leđa, ali nije se osvrnula. Nije uspjela I vrlo brzo je proklinjala svoj neoprez. Ona je bila Tornavanne, a Jack Magus. Ovaj čovjek nije bio Jack, nije bio jedini magus koji bi ju zaštitio. Ubojica.
Njegov nož pronašao je put ka vratu I upravo u onom trenutku kad se spremao povući začuo se tup udarac.

“ Glupačo, što ti je palo na pamet?!” – poznati I duboko voljeni glas odjeknuo je prostorijom uljuljavši Beatrice u sigurnost. I on je bio zakrabuljen, ali uspjela ga je prepoznati. Oči su ga odale, njihov plamteći sjaj.

“ Samo sam pokušala biti…” – prekrio joj je usta rukom I osjetio topli dah na njoj. Vatra. Začudio se kako ga Beatrice već nije opekla.

“Volim te ne zbog toga što si ti, već zbog toga što sam ja kad sam pored tebe.” – prošaptao joj je na uho polagano odmičći ruku s njenih usana. Još jednom ga je začudila ne očekivana reakcija. Beatrice je bila preplašena. Tek tada se zapitala što još Magusa radi u Akademiji Tornavannea.

“ Ne podnosim kad u mojoj prisutnosti citiraš Gloriinog najdražeg pisca.” – užasavala se od samog spomena svoje prošlosti. Ona je tada bila…slaba. Osmjehnula se pokušavajući odagnati takve misli.

“ Obožavam kd se smiješ I zato te molim da svoj osmjeh ne poklanjaš nikom drugom. Ti si moja I moja ćeš ostati.” – otvorio joj je vrata dopuštajući joj da prva prođe. To vjerojatno bio jedan od poslijednjih puta da se vide. Ipak je Beatrice, naizgled tako krhka I mala, bila Tornavanne.